U Vitezu održano natjecanje mladih matematičara FBIH
U Vitezu je 20. ožujka Udruga matematičara Ruđera Boškovića organizirala, već 17. federalno natjecanje u matematici za učenike srednjih škola.
Već osmu godinu za redom sponzor ovog natjecanja je Hypo Alpe-Adria-Banka. Natjecanje je svečano otvorila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, a na njemu je sudjelovalo 230 učenika, 60-tak njihovih profesora, te brojni gosti - ravnatelji srednjih škola, profesori Sveučilišta u Mostaru te županijski ministri prosvjete.
Najbolji mladi matematičari ove su godine Mladen Pejić, učenik 1. razreda KŠC "Sveti Franjo" Tuzla, Robert Matičević, učenik 2. razreda KŠC "Sveti Franjo" Tuzla; Marko Galić, učenik 3. razreda gimnazije "Fra. Dominik Mandić" Široki Brijeg, te Jakov Konta, maturant gimnazije iz Livna.
Učenici Srednje škole "Vitez" postigli su sljedeći uspjeh: 2. mjesto osvojili su učenici Karlo Vidović II.1 i Tomislav Baškarad IV.2, a 3. mjesto učenica Karolina Mlakić III.1.
Štedne knjižice za prva tri mjesta za sva četiri razreda osigurala je Hypo Alpe-Adria-Bank, te je pobjednicima natjecanja nagrade zajedno s prigodnim poklon-paketima uručila Željka Ružić, voditeljica pododjela poslovanja sa stanovništvom Filijale Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Vitezu.
Najuspješniji učenici s ovog natjecanja sudjelovat će na natjecanju mladih matematičara na razini Bosne i Hercegovine.
U subotu, 29.studenog 2008. su završeni tradicionalni «24.susreti Zija Dizdarević» u Fojnici.
U ime sjećanja na život i rad ovog poznatog bosanskohercegovačkog autora kratke priče već tradicionalno se obilježavaju njegovi dani u rodnoj Fojnici raznim kulturnim i umjetničkim sadržajima.
Ove godine je raspisan natječaj za arfirmirane književnike i učenike srednjih škola.
Na temu «Knjiga kao dio moga života» mogli su pisati svi zainteresirani učenici te je svaka škola mogla poslati 5 radova.
Druga nagrada pripala je učenici IV.2 naše škole Maji Bagarić.
U Fojnici je bio priređen prigodan program koji se sastojao od prigodnih govora, glazbenog sadržaja, dodjele nagrada te ugodnom druženju u ambijentu prelijepog hotela «Reumal»
|
Ponovno me probudio taj umiljati glasić koji me uvijek znao oraspoložiti i razveseliti, pa čak i onda kad me kao sad probudi iz najljepšeg sna .Mada je bila subota ,dan koji čekam cijeli tjedan ,dan koji je stvoren samo za mene, koji mi nema nitko pravo pokvariti, nisam se uopće ljutila što je tetka dovela malu Anju koju sam uvijek rado čuvala. Zapravo ,ona je to inteligentno dijete pa se znala čuvati i sama tako da nisam osjećala zamor s time što je «čuvam».
Uvijek je postavljala zanimljiva pitanja. Mislim da ih ne bih znala ni izmisliti …
No , bilo je to previše rano za mene, koja ustanem u 9 i tek u 12h normalno počnem funkcionirati, porazgovarati s njom pa sam je brzo «zakopala» časopisima i knjigama.
Dok se ona divila «lijepo uređenim barbikama », kako ih je zvala, iz časopisa ,kuhala sam si ness-kavu. Po svojoj jutarnjoj navici čitala sam horoskop sa teleteksta.
Prekide me Anja pitanjem :»A što će ti te velike knjige pored ovih novina? Tu nema ni slika ni boje ! Ja to neću čitati kad budem velika.»
Zastadoh i zagledah se u nju, na trenutak u nju ,na trenutak u Cosmopolitan.
Anja me zbunjeno pogleda, pomalo ljutito što mi se obratila ,a ja joj ne odgovaram. A što bih joj rekla?
Nastavi ona… « Ja bih ovo sve bacila da sam na tvom mjestu. Sve su sive i ružne i samo kvare policu.»
U ruci joj je bio Saintov Mali princ. Ne smije nitko ni na bilo koji način vrijeđati moga Princa , ali njoj ne znam što reći. Moju zbunjenost opet prekide Anja:
«Meni je mama pričala da ćeš ti jednog dana napisati knjigu. Ja to ne bih, ali ako baš hoćeš ,nemoj samo da izgleda dosadno. Nacrtaj slike ,a ja ću ti posudit bojice pa oboji…Neka netko misli da je slikovnica.»
Pametna moja Anja… Nasmiješila sam se i pružila joj šalicu mlijeka i keks, upalila joj crtić i odmah je sve ostavila. Upozori me:»Nemoj mi sad ništa pričat dok se ne završi crtani.» Ponovno sam se osmjehnula i otišla do svoje sobe.
Otvorila sam ladicu. Bila je prepuna razglednica i fotografija. Ispod svega toga ležao je prašnjavi sivi rokovnik koji je već odavno postao manje prisutan u mojim mislima, još manje na pisaćem stolu za kojim sam nekad znala budna ostati do jutarnjih sati pišući i pišući… U zoru bih legla i sanjarila promociju svoje knjige na koju ću obući crvenu košulju i pozvati sve prijatelje.
To je i ostao samo san, nedosanjan. Ali,… U ladici je rokovnik zaboravljen, ali ne i mrtav jer sam ponovno počela razmišljati o onim Anjinim riječima da bude šaren i da izgleda kao slikovnica.
Otvorila sam prvu stranicu i počela čitati. Sjećam se da sam zamišljala da izgleda kao dnevnik .Redovito sam prepričavala dane u školi , svađe s prijateljicama, svoje snove, želje, ponekad dodajući nešto da ljepše izgleda.
Čitajući «svoju knjigu» kao da sam se vratila u djetinjstvo .Zapravo je blesavo što to nazivam djetinjstvom kada je pisano prije godinu dana. Ali, kao da ih je prošlo pet... Sada se osjećam toliko zrelijom, starijom i tako odraslijom.
Gdje su nestali moji snovi? Tako je bilo lijepo živjeti u iluziji da će to jednom postati moja knjiga. Ne znam zašto je ta iluzija prestala.
Jedva sam čekala doći iz škole i zapisati svaki događaj, osjećaj, svaku misao koja mi prođe glavom ,svaku lijepu riječ i usporedbu koju izmislim.
Bilo je to lijepo.. Mnoge lijepe stvari nestanu prije nego što to želimo, i tako nesvjesno.
Zašto sam prestala pisati, sanjati o svojoj knjizi?
Upravo na mjestu gdje sam prestala pisati ,kao da su se prestale dešavati lijepe stvari.
Gledam u rokovnik, prazna stranica, samo bjelilo i praznina nešto nedostaje…
Nedostaje lijepa godina dana s puno lijepih stvari. Sve se to dogodilo ,ali kao da nije kad vidim da nije negdje zabilježeno. Zabilježeno jest u glavi, ali sjećanja brzo blijede ,a sporije kad ih imamo čime oživjeti.
Sjećam se kao da je jučer bilo. Mjesecima sam vodila raspravu sama sa sobom oko toga o čemu ću pisati.
Na vrhuncu, ta knjiga je morala bit završena do moga osamnaestog rođendana.
A evo , za osam dana je moj osamnaesti rođendan ,a ja od svih snova imam samo poluprazan, zapravo polupun rokovnik kojemu treba kraj. A ja sam ga sebično ostavila prašini da ga ne zaobiđe. I tako blijedo zuri u mene onaj prazni dio rokovnika koji je ostao nedorečen i u kojemu je «ostao» jedan nepovratan dio moga života.
«A kad budeš imala svoju knjigu, hoću li i onda moći doći tebi da se družimo?»-prekide me Anjin tužni glasić.
Gledam u nju, što bih joj sad rekla? Objasniti joj da sam lijena, neodgovorna i da nema knjige?
Ne, to nikako…
Što bih djevojčicu razočarala kad ima vremena?
«Ma, srećo moja, mi ćemo se zauvijek družiti!» rekla sam joj.
U njezinim velikim krupnim očima sam vidjela nešto čudno, kao da nju nisam razočarala…
